naslovna strana


   
  Predgovor

Ova knjiga traži hrabrog pratioca. Ne upornog, jer njen kraj dosegnuće se lako, iako će u početku izgledati kao neki divlji vrhunac na koji se treba ispentrati. Ali za razliku od Himalaja, Kilimandžara ili Prenja, uspon će biti sve lakši što se ide naviše i što su stijene strmije. Naprosto, razruđen zrak godi duhu, ali ranjava dušu - i mnogi od nas prepoznaće taj vrh ”planine” kao izokrenutu sliku najveselije jezičke igralice svih naših djetinjstava. Tek jedno izmjenjeno slovo, u jednoj maloj brojalici - mantri, koja se i dalje jednako čita u oba smjera, pojednostavljuje smisao do očaja ili do samoga prosvjetljenja - bajkovitost kojom se život otkriva i surovost sa kojom se proživljava poklopiće se u jednu i istu misao. Ovaj svijet u kome smo se zatekli jeste svijet najtoplije ljubavi i najsurovijeg zločina - a, na nama je da odaberemo. Dalje ne smijem otkrivati, jer zadatak je imati kuraži i postupno stići ”vrha”.

U ovoj knjizi često se mora gledati i tamo gdje se obično skrene pogled. Autor je nemilosrdan u svojoj iskrenosti i prema nama čitaocima a još više prema samome sebi. Raspad, rat, izbjeglištvo, egzil, destrukcija, sunovrat svih vrijednosti, gubitak orijentacije, generacijska izgubljenost kod nas nikada dorečene i u silnim povijesnim ciklusima osujećene građanske klase i urbane svijesti - mogli bi se označiti kao ključni termini, ali autor je dovoljno stilski suptilan da nikada direktno ne označi ni jedan od njih. Ali oni su tu, bolno prisutni, iskazani kroz gotovo mozaičku fragmentarnost različitih slika; poetskih, poetsko - proznih, prozno poetičnih, proznih ili ‘’šutljivih’’ - uz bitnu napomenu da fotografije u ovoj knjizi nisu tek ilustracije, one su takođe živi literarni segmenti, jednostavno rečeno - ispričani bez rječi. Mnogi književni formalisti našli bi se u velikom problemu u pokušaju da odrede ovu knjigu, jer ona ipak nije ni zbirka poezije, nije ni prozna, nije ni poezija u prozi, a ima elemente i jednog i drugog i trećeg. U stvari, takvo određenje nije joj ni potrebno, ona je takva kakva je, naprosto, morala biti - ona je izražaj jedne jake autorske personalnosti koja ima tu širinu ili luksuz da je u stanju da se višestruko izrazi, ubjedljivo podržavajući jednu pomalo heretičnu tezu da talenat može biti samo jedan, vrlo autohton, a njegove emanacije različite - upečatljivost, opet generacijski odslušanih, vrhunskih pijanističkih komada Miška Stanišića u kojima se prepliću jake muzičke slike kompozitora i improvizacijska virtuoznost izvođača, s druge strane žilava energija jednog tipičnog ”rock en roll beast-a” koji u znoju ”ubija” svaki stage od davnog sarajevskog Steleksa, preko barova u Novom Sadu ili Štokholmu do rock hramova poput amsterdamskih Paradisa i Melkwega ili londonske Astorie, s treće strane otkrićemo hipnotičnost njegovih likovnih uradaka, potom i sugestivnost radio novela koje je u stanju ispisivati na stranom jeziku i emitovati na prvom programu švedskog radija, i na kraju tu je za ovaj prikaz i veoma važno autorsko snalaženje u multikompleksnosti jedne nove sinkretičke umjetnosti koja se još uvijek skriva pod tehniciziranim terminom web-designea.

Vjerovatno se tek u tom, vrlo senzibilnom, medijskom sklopu može sagledati potpuna vrijednost ove knjige. Ona je, možda, i jedan od pionirskih poduhvata nove recepcije litaruture, da kažemo, literarnih vrijednosti koje ispituju svijet novih interaktivnosti i ukazuju na put njegova oduhovljenja. To je značajna stvar, ali sigurno nije presudna za sudbinu ove knjige, jer ona, sigurno, može da preživi i na stari, papirni način. Poluskriveni ali vrlo živeći i istiniti likovi ovih vrlo kondenzovanih pripovjesti urezanih između ruba bivstvovanja i sudbonosnog zaustavljanja otkriće nam onaj djelić nade koji nam je ipak preostao. Razočarenje još uvijek nije očajanje.

Naša generacija nije prva koja je dobila svoj dio paklenog balkanskog kolača, ali je bila prva koja je iskreno vjerovala da ga može izbjeći i prevazići. Možda smo u svojim ”rokerskim” idealima postali neka vrsta škarta istorije, razbacani po Evropi i svijetu, polusakriveni u undergroundu naših rodnih gradova ali i osvjedočeni u novim marginaliziranim manjinama koje tamo rastu i iz početka ispisuju svoje grafite i prizivaju svoje duhove.

I na samom kraju, kada se domognemo gorko - katarzičnog vrhunca koji nam je, na svoj način, i ova knjiga zadala - podići ćemo se još više, do nekog eteričnog derneka u Londonu, Amsterdamu, Torontu ili Štokholmu, tražićemo istu pjesmu sa nekim nama bliskim ljudima, a njih ima, bili oni Afrikanci, Levantijci, Šveđani, ”naši” ili Jamajkanci. DJ je onaj koji zna tajne srca svih ljudi, svakome će uvijek pogoditi njegovu pjesmu - alegorija umjetnosti može biti i neko tajanstveno poklapanje vibracija u duši. Privid sreće tada postaje istinska sreća. Nakon toga nema smisla tražiti ništa više, posljednja pjesma mora uvijek ostati neodsvirana.

Antonije Nino Žalica